Metalski sektor predstavlja ključnu granu industrije koja ima značajnu ulogu u ekonomijama zemalja regije. Međutim, sektor se suočava s nizom ozbiljnih izazova koji ugrožavaju njegov dalji razvoj i održivost.
U metalskom sektoru u Bosni i Hercegovini prije rata je radilo oko 220.000 radnika. Zenička regija bila je centar metalske industrije u državi ali i šire. Sama Željezara Zenica je na svom vrhuncu 1989. godine imala više od 24.000 radnika. Danas, kompanija ArcelorMittal Zenica koja je kupila veći dio ondašnje Željezare ima oko 2.000 zaposlenih.
Manjak radnika
“Sa punim pravom se može reći da je metalski sektor motor kompletne privrede Bosne i Hercegovine. Prema podacima Agencije za statistiku, u 2023. godini radilo je 35.000 ljudi u metaloprerađivačkom sektoru, većina u entitetu Federacija BiH – oko 28.000. Metalski sektor i njegovi radnici prave izvoz veći od 7,5 milijardi konvertibilnih maraka (3,83 milijarde eura) godišnje. Iz tog se jasno vidi koliki je njegov značaj za ukupnu ekonomiju. Međutim, bez značajnog poboljšanja materijalnog položaja radnika i njihovog zadržavanja u Bosni i Hercegovini, smanjenja tereta javne potrošnje i fiskalnog opterećenja rada, uz neminovnu zelenu tranziciju, budućnost metalskog sektora je više nego neizvjesna”, kaže Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona.
Prema njegovim riječima najveći izazov za metalski, ali i sve druge industrijske sektore u ovoj zemlji je manjak radnika. Radnici masovno odlaze vani u potrazi za boljim uslovima rada.
“Naravno, plate su glavni razlog. Poslodavci se prave iznenađeni, kao da ne znaju što radnici odlaze. Prosječna neto plata u Federaciji trenutno iznosi 1.384 KM (707,63 eura). Međutim, prosječna neto plata radnika u prerađivačkom sektoru iznosi oko 940 KM (462,21 eura), što je manje od trećine potrošačke korpe. Više od polovine radnika u metalskom sektoru ima platu manju od prosječne plate u državi. Poslodavci se pravdaju da je veliko poresko opterećenje rada, a kad im se omogući da radnicima isplate potpuno neoporezivu pomoć, isplati je njih pedesetak ili stotinu, od 130.000 poslodavaca, fizičkih i pravnih lica”, ističe Mujkanović.
U 2023. godini u Federaciji BIH profitabilno je poslovalo više od 18.000 poslovnih subjekata, a ostvaren je prihod od 66 milijardi KM (33,75 milijardi eura) uz profit od 4 milijarde maraka (2,05 milijardi eura), što prema riječima Mujkanovića, ukazuje da ima prostora za povećanje plata.
“Međutim, umjesto plata, povećana je vrijednost kapitala poslovnih subjekata u Federaciji, pa je na kraju 2023. godine ona iznosila 80,9 milijardi maraka (41,36 milijardi eura), što je povećanje za 4,3 milijarde (2,20 milijardi eura) u odnosu na prethodnu godinu. I dok se poslodavci sve više bogate, radnici koji su to zaradili, zbog drastičnog rasta cijena su siromašniji nego prošle godine. Da stvar bude gora, umjesto povećanja plata, rješenje za nedostatak radnika poslodavci traže u masovnom uvozu radnika iz zemalja trećeg svijeta, kojima su plate naših radnika primamljive jer dolaze iz ekstremnog siromaštva”, tvrdi Mujkanović.
Velikih problema kada je ovaj sektor u pitanju ima i u Srbiji, objašnjava Zoran Marković, predsjednik Samostalnog sindikata metalaca Srbije.
Pod istom “kapom” kao dio metalskog sektora su automobilska industrija, rudarstvo i namjenska industrija.
“Kada je u pitanju automobilska industrija imamo jedinog finalistu – “Stellantisa” ili nekadašnji “Fiat” iz Kragujevca koji je tek sad počeo probnu proizvodnju električnog automobila Grande Panda. Svečano otvaranje je bilo prošlog meseca ali to će tek da zaživi u narednom periodu. Ostale kompanije koje se bave automobilskom industrijom imaju velikih problema zbog prelaska motorizacije na električne automobila. Puno je veća cena tih električnih automobila, a uslovi na tržištu oko punjenja su takvi da je potraživanje za kompletne žice smanjeno. Veći broj radnika je na plaćenom odsustvu i očekujemo da će se posle godišnjih odmora nešto promeniti. Situacija je nezavidna, niske su plate zbog čega su radnici frustrirani”, priča Marković.
Problemi sa Kinezima
Kada je u pitanju rudarstvo, nekoliko je kompanija u Srbiji čiji su vlasnici Kinezi, sa kojima, tvrdi Marković, često bude problema.
“Imamo “HBIS” Smederevo čiji su vlasnici Kinezi. Oni su smanjili proizvodnju, ali imaju navodno ugovorene poslove. Problem je između Evropske unije i Kine. Slična je situacija u “Zijin Copper” Bor. Tamo se radi, kopa se, ali isto su Kinezi. Definitivno, radnička prava su na posebnom nivou. Sa Kinezima imamo večito problema. Do 15. septembra treba da se dogovorimo sa Socijalno-ekonomskim savetom koji bi trebao da donese minimalnu cenu rada, a posle toga sa predstavnicima kompanije treba pregovarati”, kazuje Marković.
Kada je u pitanju odbrambena odnosno namjenska industrija u Srbiji, kompanije “Zastava oružje” Kragujevac, “Sloboda” Čačak, “Krušik” Valjevo, “Milan Blagojević” Lučani, “Prva Iskra” Barič i “Prvi partizan” Užice, objašnjava prvi čovjek Samostalnog sindikata metalaca Srbije, dobro rade.
“Zbog ratne krize koja se dešava između Rusije i Ukrajine velika je potražnja za našom municijom i barutom. Ima dosta izazova, a radnici rade punom parom. Ali, svi oni ostali koji su bili vezani za Rusiju kao što je “Prva Petoletka” Trstenika imaju problema oko plasmana robe i uplate. Situacija u automobilskom sektoru je vrlo zabrinjavajuća sa nekim izgledom da će u narednom periodu se nešto promeniti. Od korone najveći problem nam je postala energetska kriza”, zaključuje Zoran Marković.
“Željezara Nikšić” bila je najveća fabrika kada je u pitanju metalski sektor u Crnoj Gori. Sa nekadašnjih 7.500 radnika na vrhuncu, ostalo je 283 radnika koji čekaju rasplet situacije jer ih je sadašnji vlasnik “Elektroprivreda Crne Gore” dala u najam zajedno sa nekim pogonima na narednih 50 godina švajcarskoj kompaniji “8B Capital” iz Lugana.
“Željezara je najveća žrtva tranzicije koja se desila u prethodnih 30 godina. Sjećamo se da je ova fabrika bila pokretač poznate AB (antibirokratske) revolucije kojom je palo rukovodstvo u Crnoj Gori 1989. godine, kada smo išli na legendarnu Žutu gredu da bi sproveli mlade na čelo naše države. I oni su nam vratili tako što smo od 7.500 radnika došli 2022. godine da više nije bio niti jedan radnik. Bilo je pet privatizacija, dolazili su razni investitori iz različitih zemalja koji su samo uništavali fabriku. Dosta puta sam uporedio Željezaru sa Crnom Gorom. Toliko je uništavana a i dalje je stajala na svojim nogama. Staklenim, ali ipak je stajala. Godine 2022. tadašnji vlasnik iz Turske je odlučio da ugasi proizvodnju i planirao da se proizvodi solarna energija pošto ima ogroman energetski kapacitet. Za to mu je bilo potrebno 25 radnika. Ostale je poslao na Biro. Mi smo se odlučili za borbu i uspjeli da izdejstvujemo da Elektroprivreda kupi Željezaru. Uspjeli smo ubijediti državu da kupi akcije Željezare koje su više puta propale u vrijednosti od 15 miliona eura, a Elektroprivreda je dala pet miliona eura svojih sredstava i tako je kupljena fabrika”, govori Ivan Vujović, predsjednik Sindikata “EPCG Željezara Nikšić”.
Iako su na početku gazdovanja Elektroprivrede, objašnjava Vujović, očekivali med i mlijeko, od toga “nijesmo dobili ništa do svađe, proteste”, a poslije godinu dana su vlasnici donijeli odluku da izdaju proizvodne kapacitete u pogonima Čeličane i Kovačnice švajcarskom konzorciju čiji je vlasnik Igor Shamis.
Ne želimo biti robovi!
“Ima dosta polemike oko vlasnika tog konzorcija iz Lugana u medijima, ali ono što je bitno jeste da smo mi kao radnici postavili neke uslove ispod koji sigurno nećemo ići. Bitno je da svi radnici zaposleni u EPCG Željezari Nikšić ostanu. Možemo da budemo posuđeni ali ukoliko investitor odluči da ode iz Željezare mi treba da ostanemo zaposleni, da ne budemo na ulici. Crvena linija za radnike Željezare je da kolektivni ugovor potpisan sa EPCG Željezarom Nikšić i dalje važi. Ne želimo biti robovi, želimo raditi. To u prethodnom periodu nijesmo imali”, kaže Vujović.
Umjesto zaključka, prenijećemo poruku Kenana Mujkanovića poslodavcima: ”Manite se jeftinih izgovora i dajte radniku ono što zaslužuje. Nećete imati problema sa odlaskom ljudi, ili će taj problem biti neuporedivo manji. Ko to od poslodavaca ne može da podnese, ne treba ni da radi. Kakva korist od veće zaposlenosti ako će ljudi raditi za mizeriju”.